"Tam gore to je jedna od najljepših gostiona. Kak i ne bi bilo kad je sva u najljepšoj, plavoj boji i čuju se stalno naše stare popevke i dobri naš kaj.

 

Taman je vječni dečko sa zaraznim osmijehom zapopeval svom Zagrebu Tak imam te rad, na odobravanje okupljene ekipe, a sramežljivo mu se pridružil Sinjanin Zambi kojem je Zg u srcu i taj naš kaj.

 

Čak je i ovaj kaj sjedi prvi kod vratiju pustio mali osmijeh i vratil se slaganju taktike za tekmu 3 na 3 na male kaj ju buju poslije igrali i smišljal akcije koji ovi drugi baš i ne Kuže...

 

Žoga je za to vrijeme spremno natočil novu rundu, kad je već bil tolko lud da stane na gol, pa onda i donese kantu iz Leedsa na Maksimir, nije mu sad teško natočiti još jednu za škvadru.

 

Svi su slušali popevku dragog nam Ciceka samo je jedan malo gramzivi čovjek koji stalno sjedi kraj prozora i na čijem stolu je uvijek litra i voda zagledal se van, raširil oči i gutal knedlu.

 

Za tim stolom prek puta sjedi njegov vječni igrač i pajdaš Krasni i pita ga:

- Šefe Branko, pa kaj je bilo??

 

Ovaj samo nastavi gledati van, zarosi mu se u očima, pa sa rukavom svoje vječne plave trenirke zbriše maglu s prozora koja se fajn napravila od domaće atmosfere i okrene se ovome kaj sjedi prvi do ulaza i veli:

- Joža, otvaraj vrata! Došel je napokon Štef...

 

(nepoznat autor)